Metković,
27.4.2016. - Preživjeli smo podmukao nalet zime, premda se kroničari vremena možda ne bi složili s time jer je snijeg u travnju znao padati čak i u Metkoviću. Problem je u tome što kratko pamtimo. Jučerašnje jutro, koje je očistila bura s Veleža/i, natjeralo nas je da se popnemo ravno sto metara iznad uobičajene nadmorske visine na kojoj boravimo.
Nekada je na zgradi metkovskoga Koldvora / Željezničke stanice bio metalni „piket“ s pločom koja je označavala, koliko se sjećamo, 5,73 metra nad morem. Dakle, tlo je bilo na nekih pet metara n. m. Od tuda do 105 metara visoka Predolca ravno je 100 metara, koji su Metkovcima nekada bili prava sitnica. Vrvjelo je Predolcem, naročito nedjeljom. Izviđači su održavali putove, a pokraj Lovačke kućice bila je prostran na kojoj bi se djeca igrala. Danas je sve to zaraslo u šikaru. Lovačka je kućica odavna devastirana, a ono čudesno stablo uz nju ima veliku ranu. Može li mu tko pomoći?
Eto, mi s druge strane „pire“ pojma nismo imali da je Velež ženskoga roda (ne brkati s nogometnim/fudbalskim klubom). Izgovara se, valjda, s dugim „e“, e, sada kojim? Kažu da to tako izgovara lokalno stanovništvo, a prema pravilima jezikoslovne struke treba slušati njega.
Kako god bilo, nama će Velež u uhu i dalje ostati muško, isto kao i Sveti Jure koji se jednako zabijelio dva dana nakon Svetoga Jure, tj. na Svetoga Marka.
A što s Predolcem? Svakako nije do njega.
