Nakon pozdrava i uvodnih riječi predsjednika ogranka MH Božidara Lovrića, o knjizi je iscrpno govorio Tomislav Đonlić. Objasnio je zašto je biskup Banić smetao ondašnjim komunističkim vlastima te kojim su se sve metodama one služile kako bi ga ocrnile u narodu i tako ga udaljile od njega. Bio je lažno optuživan, hapšen i zatvaran te maltretiran na sve moguće načine ne bi li mu se slomila vjera.

Banić je s nekolicinom dalmatinskih biskupa odigrao ključnu ulogu u sprječavanju jugoslavenskih vlasti da se katolička crkva u Hrvata odvoji od Vatikana, tj. da postane nacionalnom. To se htjelo postići osnivanjem Staleškog udruženja svećenika u koji su se neki svećenici čak počeli učlanjivati. Biskupska konferencija Jugoslavije godine 1952. izdala je zabranu takvoga udruživanja poznatu kao Non licet – Nije dopušteno, no do nje nije došlo tako jednostavno jer su se u tim olovnim vremenima neki biskupi bojali reakcije vlasti. Ključnu ulogu na Konferenciji odigrao je baš Biskup Banić i tako još više pao u nemilost. Maltretiranja su se nastavila još žešće, na biskupa se huškao narod, bio je protjeran… (mi u dolini Neretve pamtimo slična ponašanja vlasti prema biskupu Frani Franiću, kojemu su organizirane „sačekuše“ i gađalo ga se jajima). Sve je to znatno narušilo Banićevo zdravlje i sigurno ubrzalo smrt 1961. godine.

Don Josip Dukić u svome je izlaganju naglasak dao na pokušaj jugoslavenskih vlasti da se svećenike stavi pod kontrolu preko Staleškoga udruženje katoličkih svećenika koje je osnovala Udba. Nakana je bila jasna – Crkvu u Jugoslaviji odvojiti od Rima, tj. učiniti je Hrvatskom katoličkom crkvom i tako je u potpunosti kontrolirati. Da bi se svećenike privuklo davane su im razne povlastice, na što je dio njih pristajao. Budući da je situacija bila različita od biskupije do biskupije, hrvatski su se biskupi sastali 1952. i izdali spomenutu zabranu. Ključni trenutak dogodio se kada je Banić zapitao: „Jesmo li za papu?“.

Autor don Mile Vidović u vrlo je emotivnu govoru iznio neke detalje iz knjige prepune dokumentima iz kojih se vidi koliko je komunističkim vlastima smetala Crkva i što su sve bili spremni raditi protiv svećenika, a naročito protiv njezinih čelnika. – Oni su i svoje dojučerašnje prijatelje slali na Goli otok i tamo se nad njima iživljavali pa možete misliti kako je bilo Baniću – rekao je Vidović i posebno istaknuo metkovski ogranak MH, koji je unatoč krizi našao načina da njegova knjiga, kao i mnoge do sada, izađe te se tako sazna istina o biskupu Baniću. – Slažem se da ne treba biti opterećen prošlošću, ali prije toga prošlost treba rasvijetliti jer nam je do sada bila prikazivana samo iz jednoga kuta – zaključio je Vidović.