Glazbari iz Ortone
u Metkoviću 2009.
 

 

Gradska glazba Metković
u Ortoni 2010.
 

 

Prijedlog sporazuma o bratimljenju Ortone s Metkovićem
 

 

Remi Di Martino objašnjava
na Gradskom vijeću Ortone
bratimljenje s Metkovićem
 

 

Remi Di Martino za jednu
TV kuću
 

 

Godine 2009. gospođa Mirjana Volarević, koja živi u Ortoni i koja nikada nije zaboravila svoj Prud, Metković i dolinu Neretve, za Svetoga je Iliju u Metković dovela Gradsku glazbu iz Ortone koja je imala nastup pred Robnom kućom. Sljedeće je godine naša Gradska glazba putovala u Ortonu i 1. svibnja 2010. tijekom Festivala oprostapredvodila spektakularnu Povijesnu povorku srebrnih ključeva. Sutradan joj je pripala čast i da predvodi ne manje spektakularnu  Procesiju darova prirode. Tada je čelnim ljudima Ortone jednom PowerPoint prezentacijom predstavljen Metković i dolina Neretve.

Gospođa Volarević 2011. u Metković dovodi skupinu turista iz Ortone, a svibnju 2012. na poziv gradonačelnika Ortone u Italiju putuju predstavnici gradova Metković i Ploče. Otronežani uzvraćaju posjet pet mjeseci kasnije i s Gradom Metkovićem potpisuju Memorandum o suradnji. Mjesec dana potom naši ponovno putuju u Ortonu gdje im talijanska strana potvrđuje svoju zainteresiranost za suradnju definiranu Memorandumom.

Godine 2015. gradonačelnici Vincenzo d'Ottavio i Božo Petrov potpisuju Prijedlog sporazuma o bratimljenju. U veljači ove godine Gradsko vijeće Ortone donosi Odluku o bratimljenju Ortone s Metkovićem, a Gradsko vijeće Grada Metkovića to čini prije desetak dana.

Desno donosimo zanimljiv dokument (onima koji znaju talijanski) sa Sjednice Gradskoga vijeća Ortone 30. prosinca 2015., na kojoj je vijećnik g. Remi Di Martino iznio zašto se Ortona treba bratimiti s Metkovićem. Martino je to obrazložio i u jednoj TV emisiji.

O Ortoni

Ortona je središte Općine Ortona u talijanskoj provinciji Chieti u regiji Abruzzo. Možda bismo provinciju najbolje usporedili sa županijom, a regiju s Dalmacijom. Ta istočna talijanska obala nekako nam je manje poznata iz talijanske povijesti, kulture i umjetnosti. Manje-više znamo za Ankonu i Bari i za kneza Domagoja koji je pomogao u njegovu oslobađanju od Saracena. Upoznali smo i luku Tremoli u koju su u lipnju 2010. lađom ulovili naši lađari koji su tri dana prije toga preko Jadrana krenuli iz Metkovića u misiju Tragom pradjedova, kojom se simbolično željelo obilježiti pola milenija od masovnoga bijega Hrvata s naših prostora pred osmanlijskim naletom i njihova naseljavanja prostora od Ortone do Barija na jugu. Danas se na tim prostorima prate još samo tragovi njihovih prezimena, a jedino su u trima brdskim selima u regiji Molise njihovi potomci moliški Hrvati sačuvali svoj arhaičan moliškohrvatski jezik i uspomenu na domovinu „s one bane mora“.

Općina Ortona ima oko 23 500 stanovnika, od čega ih oko 10 000 živi u okolnim selima oko kojih su poljoprivredne površine. Najveće je Villa Caldari koje ima 1057 stanovnika. Grad je potpuno urbaniziran, kompaktan. Gotovo da ga uzduž i poprijeko možete prijeći za petnaestak minuta. Smješten je na sedamdesetak metara visokoj uzvisini nad lukom, jednoj od rijetkih u kojoj na zapadnoj obali Jadrana mogu pristati veći brodovi.

Povijest mu je burna i seže daleko, kao i mnogim drugim gradovima na području Rimskoga Carstva. U normanskome osvajanju 1075. pripada Sicilijanskoj Kraljevini. Zanimljivo je da je Ortona u borbi protiv Venecije uspostavljala dobre odnose s Dubrovačkom Republikom.

Godine 1582. grad je prodan. Kupila ga je Margarita Austrijska, kći Karla V., cara Svetoga Rimskog Carstva. Upravo njezin lik svake godine u Povijesnoj povorci srebrnih ključeva utjelovljuje neka poznata, naravno i lijepa, žena i središnji je lik Povorke. U Ortoni je tih dana najvažnije pitanje tko će biti Margarita. Vidjeti tu povorku pravi je doživljaj. U njoj stupa ama baš sve što djeluje u Ortoni i okolini. Sve moguće državne, regionalne, provincijske i općinske službe u svojim svečanim odorama te bezbroj povijesnih postrojba uključujući oružnike, bubnjare, svirače s fanfarama, žonglere svih vrsta. Naročito su dojmljive lijepe dame u prelijepim povijesnim kostimima. Sve to uz tradicionalnu talijansku pompu, ali i ponos.

Svetac zaštitnik (patrono) Ortone je sv. Toma Apostol (San Tommaso apostolo), koji se slavi 3. srpnja, no i Festival oprosta, koji je svake prve nedjelje u svibnju, također je posvećen sv. Tomi. U Ortoni je velika bazilika sv. Tome čija je gradnja započela 1127. na mjestu antičkoga hrama koji su Normani uništili 1060. Stradavala je i pljačkana u ratovima više puta, a posljednji put u II. svj. ratu kada bila teško oštećena i potpuno izgorjela. Obnovljena je 1949. U katedrali se čuvaju relikvije sv. Tome.

Bitka za Ortonu

U svome fantastičnom povijesnom naslijeđu Ortona pamti pravi pakao, usporediv s našim Vukovarom. Iskrcavši se 1943. na Siciliji i prešavši na talijansku obalu saveznici su neumoljivo napredovali, a njemačke su se snage povlačile. Budući da su Nijemci smatrali da im je luka u Ortoni strateški iznimno važna, odlučili su je braniti pod svaku cijenu. Dobro su se u njoj bili utvrdili, a na njih je poslana kanadska divizija koja je 20. prosinca započela napad. Borbe su bile ogorčene, za svaku ulicu, za svaku kuću. Nakon osam dana borbe Nijemci su se povukli. Cijena pobjede bila je 1375 mrtvih i 964 ranjenih kanadskih vojnika, preko 1300 civilnih žrtava te potpuno razrušen grad pa se Bitka za Ortonu naziva još i Bitkom za talijanski Staljingrad.

 

 

 

 

Danas je Ortona grad po mjeri stanovnika. Ispred je more, a iza plodna polja i sela koja pripadaju Općini. Sve uredno, sve obrađeno, što se najbolje može vidjeti u impresivnoj Procesiji darova (prirode) u kojoj ponosno hode ribari i poljoprivrednici gurajući kolica sa svojim proizvodima, žene s košarama na glavi, djeca s košaricama cvijeća...

Ortona nam je zanimljiva i kao emitivna luka prema našoj obali u čijemu je zaleđu Međugorje u koje Talijani hrle u velikome broju. Metković je tu Ultima Thule Europske unije.

Naša se civilizacije ne može mjeriti s talijanskom koja nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva nije propala, bez obzira na stereotipe o divljim hordama koje su uništile Rim. Rim je bio tako jak i kada je pao da je svojim osvajačima prenio kulturu, jezik, pravo… U gradovima se razvijalo zanatstvo, cvala je umjetnost. Stoga nam je drago da smo dobili prijatelje s takvom tradicijom, ali smo sigurni da i mi njima imamo što ponuditi u gospodarskome smislu. Počeli smo s velikim neretvanskim srcem. Bilo bi lijepo i kada bi se uspostavili Dani neretvanskoga brudeta i porchette, odojka pripravljena prema strogoj recepturi čiji je najstariji trag pronađen u jednom općinskome statutu iz 1575. Nezaobilazna je delicija na feštama u regijama Abruzzo i susjednome Moliseu (koji su prije bili jedna regija). Usporedivo s našom najboljom janjetinom s ražnja. Možda čak i bolje.

Ima nešto što je kod nas bolje, naravno, ne samo to. Gdje god dođete možete pronaći kakvu internetsku vezu. Tamo malo teže ili čak nikako.

IZ NAŠEGA FOTOARHIVA