Marko je publiku osvojio svojom ležernom konferansom, no prije svega šarolikim repertoarom u kojemu su se našle skladbe s Runjićevih večeri te njegove Moja prva ljubav i Sada kasno je, ali i standardi poput Wonderova Superstitiona ili plesne Save the last dance for me iz daleke 1960. Nije propustio ni uočiti dvije djevojke koje su sa strane plesale pa ih je pozvao pred scenu. One su se hrabro odazvale na poziv i zaslužile velik pljesak publike. Ostali su uglavnom (metkovski) cupkali u mjestu, no i to je bio znak.

Za završnu pjesmu Tolja je izabrao Sinatrin standard My way, kao da je htio poručiti – eto, to vam je bio moj način interpretacije popularnih melodija. Svakako treba spomenuti i izvrsne prateće glazbenike, od kojih, lokalpatriotski, ističemo Opuzenca Olivera Ereša, kojega smo prije godinu dana na istome mjestu slušali na izvrsnome koncertu Greenhouse Blues banda.

Već treću godinu zaredom Gradski park u sklopu Metkovskoga ljeta predstavlja izvrsnu pozornicu gdje se mnogi dođu zabaviti i opustiti. Ostaje nam jedino žal za tim što je nedavni koncert Nene Neugebauera i The Cadillaca zbog kiše bio preseljen u GKS.