TKO NAS TO ODOZGOR GLEDA?
Naronska siesta
Bijela mala kolonada.
Gle od stupa do stupa promiče
Oči mu divlje, u kožuhu je od žutoga risa.
Kako ga gledam, tako se odljepljuje
Od jednog stupa, ide vidikom
Zatim ga opet zastre stup.
Gle kako je divlji ah kako je divlji.
Gledaj mu crnu kosu gledaj ga kako gleda.
Bit će kakav Vardaeus
Već neko divlje pleme
Daorseus, Naresius
Delamata, Croata
(Gledam ga i zobljem grozd
Na svojoj kamenoj terasi
Obrubljenoj bijelom kolonadom)
Po što li je došao, Druse,
Sa tobolcem i lukom
U krznenom kaputu?
Došao je Drusilla,
Došao je da kupi
Oštricu koplja il strijele
Malo otrova i djeci štogod smiješno.
Po što li je došao, Druse?
Došao je, Silla,
Po igle za tetoviranje
Po kacigu i kopče,
Došao je, baby, da odabere kamen iz naše fasade,
Da uzme stup iz kolonade
Ljeskav ko bijela siga,
Da digne boga naše kuće
Tek toliko da nešto odvuče,
Došao je da nas okrade
Došao je da nas zatuče
I da ga ne bude briga.
Ivan Slamnig
U Metkoviću smo okruženi smo brdima. Prepoznajemo
karakteristično podvršje Marina vijenca, na drugoj strani vrhove Rujnice,
Marušića gradinu s odrezanim vrhom, no ima jedno brdo, vidljivo gotovo sa
svih mjesta u gradu, o kojemu malo znamo. Kamo god krenemo čini nam se da
nas netko gleda s njegova vrha, na kojemu se nazire nekakva kamena
struktura. Riječ je o Velikoj Mitruši, brdu sjeverozapadno od Pruda, točno iznad zaseoka Pavlovići, smještena u BiH koji metar od granice s Hrvatskom. Njegov 431 metar visok vrh elipsasto je okružen kamenim suhozidima, danas prilično sorenima, ali jasno vidljivima. Budući da sam se bio popeo na sve gore spomenute vrhove, ostao je još taj jedan, tajanstveni, o kojemu sam malo znao. Tek toliko da je na njemu nekakva ilirska gradina. Promatrajući konfiguraciju terena zaključio sam da je najbolje automobilom preko Gabele (tada se još moglo) na Struge i Goricu do zaseoka Jasenice. Tamo smo moj pratitelj (nikada na brda ne idite sami) i ja daljnje upute tražili od jednoga mještanina, jednoga od rijetkih koji tamo žive. Pokazao nam je nekakvu vododerinu uz koju se treba (mukom) uspeti te dalje slijediti brdske staze koje su stoljećima utrli stoka i pastiri. Na putu gore uspjeli smo nekoliko puta zalutati u neprohodnoj šikari, ali smo se na koncu dokopali vrha Velike Mitruše. I zaista, tamo je poprilično velika ilirska gradina dimenzija oko 200 x 130 metra. S vrha se pruža pogled na Metković,
Vid i dio Pruda pa dalje dolinom Neretve. Pogled malo drukčiji od onih na koje smo naviknuli. Šteta je jedino
što vrijeme nije bilo najbolje pa fotografije nisu onakve kakve sam očekivao. A tko mi je bio pratitelj, koji me zamolio da ga ne spominjem? Riječ je o jednom samozatajnom čovjeku koji već dugo na
internetu objavljuje sve što je vezano uz naš kraj s obiju strana granice. Gledajući s vrha Velike Mitruše na Vid i antičku Naronu, pade mi na pamet
Slamnigova „Naronska siesta“. Je li onaj Ilir, prije nego se spustio u Naronu (koga orobiti ili što ukrasti), situaciju izviđao baš s toga vrha? Još je bio živ arheolog i klasični filolog Radoslav Dodig pa sam ga pitao je li pisao u Velikoj Mitruši,
kako bih što objavio na ovim stranicama. Naravno da jest, bio je na tom vrhu prije dosta godina. Za nekoliko mi je trenutaka putem e-pošte stigao njegov rad u PDF formatu, koji sam za objavu na internetu pretvorio u HTML.
Ivica Puljan
RADOSLAV DODIG
HAD,
Obavijesti br. 1
XXIX./97., Zagreb, str. 24. - 27.
PRETPOVIJESNA GRADINA VELIKA
MITRUŠA KOD JASENICE BLIZU ČAPLJINE
Iznad naselja Vida i Pruda u
čapljinskoj općini nalazi se gradina Velika Mitruša. Gradinsko naselje opasano
je s tri prstenasta suhozida i jednim lučnim zidom. Na površini pronađeno je
više keramičkih ulomaka. Naselje i utvrda stradalo je u požaru. Vjerojatno je
pripadalo ilirskom plemenu Daorsa koje je imalo kontakata s Grcima i kasnije s
Rimljanima.
Na sjeveru Neretvanske blatije,
iznad Metkovića, Vida i Pruda, uzdiže se brdski lanac na kojemu se ističe kota
Velika Mitruša (431 m). S nje puca pogled na čitavu deltu Neretve od Čapljine
sve do Kule Norinske ispod Metkovića, na istoku do brdskoga lanca Hutova, a na
zapadu do biokovskih vrhova Mihovila i Velikog Šibenika u vrgorskoj općini.
Mjesto je bilo strateški vrlo važno za nadzor Narone i njezine šire okolice. Na
vrhu Velike Mitruše nalazi se impozantan gradinski kompleks. O tomu možemo
pročitati u Arheološkom leksikonu BiH: Velika Mitruša, Jasenica, Čapljina.
Pretpovijesna gradina. Utvrđeno naselje čiji fortifikacijski sustav čine tri
suhozidna prstena, uz koje je s pristupne strane pridodat još jedan suhozidni
luk. Brončano i željezno doba.[1]
Gradina se, dakle, nalazi vrlo
blizu naselja Pruda i Vida, malo podalje od granice između Hrvatske i Bosne i
Hercegovine, protežući se od jugoistoka prema sjeverozapadu, najvećma u k. o.
Jasenica, a manji dio u k. o. Crnići, danas općina Čapljina. Prvi ju je spomenuo
Carl Patsch, napomenuvši usputno daje na njoj bilo gradinsko naselje.[2]
U novije doba, opet marginalno, dotaknuo se šire okolice Velike Mitruše I.
Bojanovski.[3]
Jezgru gradine čini kamena
zaravan promjera 40 metara, koja je bila opasana suhozidom koji se kasnije
urušio tako da sve danas ima izgled nepravilne kamene gomile. Drugi kružni
prsten u suhozidu ima opseg oko 180 metara, s promjerom JI-SZ od 70 m. Čini se
da su u drugome prstenu bila dva izlaza, jedan s jugozapadne strane širok oko
četiri metra s pogledom na Naronu i Neretvu i drugi sa sjeveroistočne strane
širok oko tri metra. U obrambenu zidu nazire se mjestimice podzid. Zid je bio
širok oko pet metara, a danas je prosječna visina 1,5 metar s vanjske i 0,5
metra s unutarnje strane. Treći prstenasti suhozid ima opseg oko
450 metara, s promjerom JI-SZ od 160 m. Bio je širok oko četiri metra, dok je
danas sačuvana visina oko 1,5 m s vanjske strane. Čini se da je, osim s
jugoistočne i sjeverozapadne strane, imao izlaz okrenut također prema Naroni. I
konačno, sa sjeverozapadne strane nalazi se još jedan suhozid u obliku blagoga
luka, dug oko 90 metara. Bio je širok oko pet metara, dok je danas očuvana
visina oko dva metra s vanjske strane i jedan metar s unutarnje. Na njemu su dva
izlaza široka po tri metra svaki.
Sl. 1. Gradina Velika
Mitruša
Teško je odrediti kakvo se
naselje prostiralo unutar ovoga gradinskog kompleksa. Na površini mogu se uočiti
ulomci crvenkaste keramike slabije kvalitete i loše pečene gline. Svi su nađeni
primjerci neornamentirani. U drugom prstenu pronađen je
jedan ulomak s ručkom, vjerojatno ostatak posude visoka vrata, dosta široka
bikonična trbuha i ravna dna (si. 2). Ostali ulomci nemaju karakterističnih
oblika za bilo kakvo pobliže određivanje (sl.
3). Čini se da su pronađeni keramički ulomci vrlo slični onima koje je pronašao
I. Marović u kamenim gomilama u okolici Narone.[4]
O dataciji teško je govoriti, ali se okvirno može smjestiti u starije i
djelomice u mlađe željezno doba.
Sl. 2. Keramički ulomci s Velike
Mitruše
Sl. 3. Keramički ulomci s Velike
Mitruše
Gradinski kompleks na Velikoj
Mitruši sličan je mnogim gradinama s više suhozidnih prstenova u hercegovačkome
susjedstvu: Obale u Radišićima[5]
i Žuželj u Miletini[6],
obje u općini Ljubuški. Možda nećemo puno pogriješiti ako gradinu na Velikoj
Mitruši uključimo u sustav pretpovijesnih gradina ilirskih Daorsa, kao što je to
za susjedno područje uradio Z. Marić.[7]
Naime, valja imati na umu da su u jednom trenutku Daorsi nastanjivali lijevu i
desnu obalu Neretve. Oni su rano kontaktirali s Grcima i trgovali s njima,
posebice u obližnjoj Naroni.
Gradina je bila strateški
najvažnije mjesto za nadzor nad naronskom lukom i njezinim zaleđem. Čini se da je
stradala u požaru sudeći po nagorjelim ostacima keramičkih ulomaka. Zanimljivo
je da je i danas područje u blizini gradine stradalo od požara. Jugozapadno od
brda Mitruše nalazi se gorski predjel zvan Garište. I na njemu je bila jedna
gradina s nalazima iz rimskoga doba.[8]
Možda je gradina na V. Mitruši spaljena u sukobima između Ardijejaca i Daorsa u
4. st. pr. Krista, ili kasnije u delmatskim pljačkaškim pohodima. U svakom
slučaju, nije bila aktivna u doba dolaska Rimljana u dolinu Neretve.
[1]
Arheološki leksikon
Bosne i Hercegovine, sv. 3, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988 336.
[2] C. PATSCH,
Pseudo-Skylaxovo jezero. Prinos povijesti donjeg porječja Neretve,
Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII, Sarajevo, 1906., 379.
[3] I. BOJANOVSKI,
Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u
rimskoj provinciji Dalmaciji. Prethistorijska i antička komunikacija
Salona - Narona i njena topografija u svjetlu arheoloških i historijskih
izvora, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, 13,
Sarajevo, 1977., 69.
[4] I. MAROVIĆ,
Prahistorijska istraživanja u okolici Narone, Dolina rijeke Neretve od
prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Izdanja HAD-a, 5, Split, 1980.,
95, si. 51.
[5] A. ŠKOBALJ, Obredne
gomile, autorovo izdanje, Sveti Križ na Čiovu, 1970., 274, si. 216.
[6] M. SIVRIĆ, Kulturni
preostaci prahistorijskog doba u Međugorju i Bijakovićima, Međugorje i
Bijakovići u Brotnju, Međugorje, 1979., 20-21.
[7] Z. MARIĆ,
Prahistorijska i protohistorijska utvrđenja na području Daorsa, Utvrđena
ilirska naselja, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, 6,
Sarajevo, 1975., karta 1. na kraju rada.
[8] I. BOJANOVSKI, o.
c., 69.
|