Velika Mitruša

Iznad naselja Vida i Pruda u čapljinskoj općini nalazi se gradina Velika Mitruša. Gradinsko naselje opasano je s tri prstenasta suhozida i jednim lučnim zidom. Na površini pronađeno je više keramičkih ulomaka. Naselje i utvrda stradalo je u požaru. Vjerojatno je pripadalo ilirskom plemenu Daorsa koje je imalo kontakata s Grcima i kasnije s Rimljanima.

Na sjeveru Neretvanske blatije, iznad Metkovića, Vida i Pruda, uzdiže se brdski lanac na kojemu se ističe kota Velika Mitruša (431 m). S nje puca pogled na čitavu deltu Neretve od Čapljine sve do Kule Norinske ispod Metkovića, na istoku do brdskoga lanca Hutova, a na zapadu do biokovskih vrhova Mihovila i Velikog Šibenika u vrgorskoj općini. Mjesto je bilo strateški vrlo važno za nadzor Narone i njezine šire okolice. Na vrhu Velike Mitruše nalazi se impozantan gradinski kompleks. O tomu možemo pročitati u Arheološkom leksikonu BiH: Velika Mitruša, Jasenica, Čapljina. Pretpovijesna gradina. Utvrđeno naselje čiji fortifikacijski sustav čine tri suhozidna prstena, uz koje je s pristupne strane pridodat još jedan suhozidni luk. Brončano i željezno doba.[1]

Gradina se, dakle, nalazi vrlo blizu naselja Pruda i Vida, malo podalje od granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, protežući se od jugoistoka prema sjeverozapadu, najvećma u k. o. Jasenica, a manji dio u k. o. Crnići, danas općina Čapljina. Prvi ju je spomenuo Carl Patsch, napomenuvši usputno daje na njoj bilo gradinsko naselje.[2] U novije doba, opet marginalno, dotaknuo se šire okolice Velike Mitruše I. Bojanovski.[3]

Jezgru gradine čini kamena zaravan promjera 40 metara, koja je bila opasana suhozidom koji se kasnije urušio tako da sve danas ima izgled nepravilne kamene gomile. Drugi kružni prsten u suhozidu ima opseg oko 180 metara, s promjerom JI-SZ od 70 m. Čini se da su u drugome prstenu bila dva izlaza, jedan s jugozapadne strane širok oko četiri metra s pogledom na Naronu i Neretvu i drugi sa sjeveroistočne strane širok oko tri metra. U obrambenu zidu nazire se mjestimice podzid. Zid je bio širok oko pet metara, a danas je prosječna visina 1,5 metar s vanjske i 0,5 metra s unutarnje strane. Treći prstenasti suhozid ima opseg oko 450 metara, s promjerom JI-SZ od 160 m. Bio je širok oko četiri metra, dok je danas sačuvana visina oko 1,5 m s vanjske strane. Čini se da je, osim s jugoistočne i sjeverozapadne strane, imao izlaz okrenut također prema Naroni. I konačno, sa sjeverozapadne strane nalazi se još jedan suhozid u obliku blagoga luka, dug oko 90 metara. Bio je širok oko pet metara, dok je danas očuvana visina oko dva metra s vanjske strane i jedan metar s unutarnje. Na njemu su dva izlaza široka po tri metra svaki.

Teško je odrediti kakvo se naselje prostiralo unutar ovoga gradinskog kompleksa. Na površini mogu se uočiti ulomci crvenkaste keramike slabije kvalitete i loše pečene gline. Svi su nađeni primjerci neornamentirani. U drugom prstenu pronađen je jedan ulomak s ručkom, vjerojatno ostatak posude visoka vrata, dosta široka bikonična trbuha i ravna dna (si. 2). Ostali ulomci nemaju karakterističnih oblika za bilo kakvo pobliže određivanje (sl. 3). Čini se da su pronađeni keramički ulomci vrlo slični onima koje je pronašao I. Marović u kamenim gomilama u okolici Narone.[4] O dataciji teško je govoriti, ali se okvirno može smjestiti u starije i djelomice u mlađe željezno doba.

Sl. 2. Keramički ulomci s Velike Mitruše

Sl. 3. Keramički ulomci s Velike Mitruše

Gradinski kompleks na Velikoj Mitruši sličan je mnogim gradinama s više suhozidnih prstenova u hercegovačkome susjedstvu: Obale u Radišićima[5] i Žuželj u Miletini[6], obje u općini Ljubuški. Možda nećemo puno pogriješiti ako gradinu na Velikoj Mitruši uključimo u sustav pretpovijesnih gradina ilirskih Daorsa, kao što je to za susjedno područje uradio Z. Marić.[7] Naime, valja imati na umu da su u jednom trenutku Daorsi nastanjivali lijevu i desnu obalu Neretve. Oni su rano kontaktirali s Grcima i trgovali s njima, posebice u obližnjoj Naroni.

Gradina je bila strateški najvažnije mjesto za nadzor nad naronskom lukom i njezinim zaleđem. Čini se da je stradala u požaru sudeći po nagorjelim ostacima keramičkih ulomaka. Zanimljivo je da je i danas područje u blizini gradine stradalo od požara. Jugozapadno od brda Mitruše nalazi se gorski predjel zvan Garište. I na njemu je bila jedna gradina s nalazima iz rimskoga doba.[8] Možda je gradina na V. Mitruši spaljena u sukobima između Ardijejaca i Daorsa u 4. st. pr. Krista, ili kasnije u delmatskim pljačkaškim pohodima. U svakom slučaju, nije bila aktivna u doba dolaska Rimljana u dolinu Neretve.