Na poziv
organizatora ovih sad već tradicionalnih susreta da sudjelujem na skupu
posvećenom don Mihovilu Pavlinoviću u prvi sam se mah malo zamislio. O liku i
djelu don Mihovila Pavlinovića nisam znao mnogo, tijekom studija čitao sam
ponešto o Pavlinovićevu javnom djelovanju, listajući Akademac, Benešićev
rječnik, pa čak i Rečnik SANU, počesto sam nailazio na citate iz njegovih
djela. No, najveće mi je otkriće (zahvaljujući svestranom znanju profesora Ante
Brečića) bilo čitanje Pavlinovićevih tekstova vezanih za Neretvu u kojima
pokazuje zavidno poznavanje neretvanske toponimije, na kojem bi mu mogli
pozavidjeti mnogi od rođenih Neretvana. Kad je jedan, uvjetno rečeno, stranac
iskazivao toliko zanimanje za naš zavičaj, ni sam nisam mogao odoljeti da ne
pokušam dati svoj prinos proučavanju povijesti i društvenoga života svojega
rodnog grada.
Domagoj Vidović
KRATKI POVIJESNI
PREGLED DO OSLOBOĐENJA GRADA METKOVIĆA OD TURAKA
Iako se Metković u povijesnim vrelima spominje razmjerno kasno, neretvansko
je područje bilo itekako naseljeno. O Naroni i srednjovjekovnoj Drijevi objavljeno
je mnoštvo radova, no da je bilo života i u drugim neretvanskim mjestima, svjedoči
nam čitav niz dokumenata iz dubrovačkog arhiva. Tako su, primjerice, dubrovačkim građanima
postale mnoge osobe neretvanskoga podrijetla: 1347. Branko Dobravčić, sin
Tvrdislava (Brancho fillius Turdislaui
Dobraucich), 1350. Kranko
Bogojević (Crancus Bogoeuich) i
Stojislav Mirojević (Stoyslauus Miroeuich),
1356. Andrija Gojslavić (Andreas
Goislauich), 1382. Dragoslav Tvrdenović (Dragoslauus Thuerdenouich), 1392.
Vukša Didalić (Vochsa Didalic), 1397. Vučin Gojslavić (Volcin Goysalich), 1399. Vukac Ostojić, Pribislav Radončić (Pribislaus
Radoncich) 1407. Božitko Dapković
(Bositicho Dapchouich), Vladoje
Meditić (Vladoye Meditich), Raič (Raichus) i Radič Milošević (Milousseuich), Milovan Pribilović (Millouan P(ri)bilouich); s oznakom
podrijetla Slivno spominje se 1395. Radin Butković (Radin Butchouich), 1396. Dobrovolj Pribilović; s oznakom podrijetla
Brštanik (današnji Opuzen) 1392. Petar Ostojić (Petrus Hostoich) i Bratoš Lupković (Bratos Lupcouich); s oznakom podrijetla Dobranje 1398. Radan
Gojčinić (Radan Goyzinich). Iz
dokumenata doznajemo da su koncem 14. st. dijelom neretvanskoga područja
upravljali Gregur i Sanko Milatović, 1472. kao posjednici na Posrednici
(Opuzen) spominju se Šimrakovići, a u 15. st. i vlastela Nikolići (Grgurevići).
Zapadnim su dijelom Neretvanske krajine vladali Radivojevići-Vlatkovići-Jurjevići
sa sjedištem na Vrataru. Iz Neretve su se u Dubrovnik početkom 15. st. doselili
i Zuzorići. Pred
turskom najezdom većina je starijega neretvanskog stanovništva prebjegla na
srednjo- i južnodalmatinske otoke. Samo na Braču nalazimo obitelji Crnčević, Kukretić,
Marojević, Mihovilović, Novaković, Rajčević i Scipioni (Šćepanović) za koje smo
sigurni da su podrijetlom iz Neretve.
Na području je današnjega grada Metkovića, prema novijim arheološkim
spoznajama, na obroncima Predolca postojalo ilirsko naselje o čemu svjedoče
ostatci ilirskih gradina. Metković
(Metcovich) se prvi put spominje 17. siječnja 1422. U
dokumentu se spominju gabeoski carinici Petar Primić (Petrus de Primo) i Stanihna Sladinović (Stanichna Sladinovich) koji su zaplijenili lađu s robom Matu
Getaldiću. U to se vrijeme Metković nalazio u sastavu srednjovjekovne župe Luka
koja se prostirala od ušća Neretve na jugu do Tasovčića na sjeveru, te od
Borovaca na zapadu do Glušaca i Vidonja na istok. S obzirom na to da se Metković nakon prvog
spomena u povijesnim vrelima gotovo i ne spominje, jasno je da se na mjestu
današnjega grada nije bilo razvilo značajnije naselje. Metković se doduše
spominje i kasnije, u Poimeničnom popisu
sandžaka vilajeta Hercegovine 1475. –
1477., ali bez ikakva podatka o tome je li naseljen. Metković se ne
spominje ni u Izvještaju splitskoga
dominikanca fra Daniela papi Sikstu V. iz 1589. koji govori o teškim
prilikama koje su snašle katolike na području trebinjsko-mrkanske biskupije
(kojoj je do oslobođenja od Turaka pripadao i Metković), no u tome se izvješću spominju
zažapska sela, a među njima i Glušci (Glusi),
koji i danas pripadaju Župi sv. Ilije.
Glušci se spominju i u tri dokumenta iz 17. st.: 1628. ondje su posjednicima
postali Osman-ćehaja i Timurov sin Sefer, koji su naslijedili zemlje izvjesnog
Alije; 1660. spominju se ondje Stjepanov sin Radojica, bratić mu Milutin, sin
Radiča, te Grgur, sin Ivanov, koji obrađuju zemlje u turskom vlasništvu; 1672.
izvjesni je Ahmed isplatio Ivanovim sinovima Grgi i Juri 1400 akči da se
odreknu zemalja u tome selu. Lipo selo Metkoviće i Raič-arambašu spominje pak tek Kačić.
IME GRADA I PRVI
VAL DOSELJENIKA NAKON OSLOBAĐANJA NERETVE OD TURAKA
Ime grada izvodi se od prezimena Metković
(Metko [< Medo] + -ović).
Sve do polovice 20. st. uobičajeniji je bio množinski oblik Metkovići.
Množinski oblici na -ići (-ovići/
-evići) u hrvatskoj toponimiji
označuju obično mjesta iz kojih ljudi potječu i obično su antroponimnog
(patronimnog) postanja. Najčešće su nastali transonimizacijom od imena ili
prezimena rodonačelnika. U Neretvi su toponimi na -ići (-ovići/ -evići) češći kod zaseoka, a nešto rjeđi
kod važnijih naselja. Povijesni izvori i ovdje daju toponimiji za pravo. Poznato
je da se u ispravama iz 1433. i 1449. spominje patronim Metković. Mnogo
kasnije (1702.) među stanovnicima Čitluka (današnje Gabele) spomenuti su Cvitko
Metković i dva Ivana Metkovića.
Slično kao i za ojkonim Metković, za ojkonime Bagalovići i Momići imamo i povijesne potvrde da su
antroponimnog postanja. Prezime Bagalović nosilo je nekoliko svećenika iz toga
mjesta u 17. st. (prije se selo zvalo Kameno
Brdo), a fra Frane Momić s Rujnice živio je u drugoj polovici 18. st.
1684. godine u Metkoviću se spominju obitelji Banić, Grubišić
(Grubješić), Marinić, Sironjić i Vuković (katolik), a kad Mlečani dodjeljuju
zemlje u Gabeli 1695., posjednici postaju i Metkovci: Petar Galiotović, Vid
Abančić, Stipan Lučić, Jure Tikvić, Toma Sočivica, Taberljan Vukić, Ivan
Ledina, Sava Grubješić, Stojan
Vranješević, Mate Jaranović, Stjepan Crtoričić i Stojan Vukić. Vrijedi
spomenuti i mletačke nadarenike u Doljanima i Dračevu 1694. Parcele u Doljanima
dobili su Tadija Lučić, Stjepan Mihić, Sava i Ante Grgurević, Janko Mišković,
Vid Mandić, Toma Vuičić, Vidoje Rumić i Mato Bukovac. Iste su godine posjednici
u Dračevu Mitar i Josip Dračevac, Nikola Rešković, Matijaš Nikolić, Mijo
Galjičić, Pavao Gluščević i Grgo Đikolinović. U
Glušcima se kao posjednik 1695. spominje Andrija Ilić. Na
Pologoši i u Glušcima 1702. spominju se Ivan Stipurinović, Nikola Žarković,
Ivan Mornarić i Mileta Vuković. Iako
u manjoj mjeri nego susjedna zažapska sela, i Metković se vjerojatno od prvoga
spomena, za vrijeme turske okupacije, u 18. pa i u dobroj mjeri 19. stoljeću sastojao
od određenoga broja zaseoka i pastirskih stanova. O tome zasad nema pronađenih
zabilježenih svjedočanstava, ali nam to potvrđuje mjesna toponimija. Na obroncima
Šibanice, Gledavca, Umetaljke, Popine i Dešnja nekoć se nalazio čitav niz manjih povremeno ili stalno naseljenih
naseobina. Do danas su opstali zaseoci
Parile, Rep i
Podrep, Dubravica je prerasla u posebno naselje, dok su negdašnji zaseoci Jerkovac, Klada i Postružje
postali dijelom grada. U Podrujnici je
pak dio Metkovaca imao svoje staje. U naselju Bajamine (iznad crkvice sv. Ante na Repu) živjeli su Vuice i
Gabrići, a u Glavama (brdo iznad
Pologoše) Vekići i Drljići. Nedaleko su odatle i danas napuštene Merdžanove kuće. Mikrotoponim Raičeve ograde upozorava nas i na ranu
prisutnost Raiča u Neretvi.
Posebno je zanimljiv slučaj sela
Glušci, danas gotovo isključivo napučenoga srpskim življem. Hrvatsko se
stanovništvo iz toga sela povlači nakon znatnijega priljeva srpskoga
stanovništva krajem 17. i početkom 18. st. te do danas opstaje samo u zaseoku Orah (Pole). O nekoć izraženijoj prisutnosti hrvatskoga stanovništva u
selu svjedoče i mnogi zemljišno-posjednički toponimi antroponimnoga postanja: Drlića guvnine, Medića vrbe i Medića grabovine,
Frančeve vrbe, Verajuša, Vekića masline,
Galovuša, Balićuša (Balići ili Balijići bilježe se u metkovskim maticama
početkom 19. st. na Dubravici, a podrijetlom su iz Turkovića). Ako tome pridodamo i činjenicu da su u
Glušcima nekoć živjeli i Stipurinovići, Baće, Ilići, Sočivice, Baguri,
Škegurinovići, a najvjerojatnije i Miloševići (postoji mikrotoponim Miloševića greb), da su u neposrednoj
blizini živjeli Maslaći, Medići, Menale, pogled na prošlost Glušaca postaje
posve drukčiji. Najstariji su pravoslavni rodovi na ovim prostorima Žarkovići i Knežići iz Hrasna, koje spominje
još Kačić, zatim Šukovezi (ne nahode se nigdje osim u Metkoviću), Paronosi, Vlačići
i Mostarci (kojih je bilo i katolika) u Metkoviću, Mornarići i Popovci (koji su
starinom iz Mrkonjića i koji su se iz Dobranja i Glušaca zarana preselili u
Metković) te Arnauti, Bojbaše, Pucari i Vukovići koji i danas naseljavaju
Glušce. Na Kljenku i Kolojanju nalazimo još Brstine i Mandrape. O pravoslavnim
rodovima nemamo previše podataka. Velika ih je većina pristigla iz istočne
Hercegovine (Arnauti, nekoć Dropići,
iz Gabele, a ondje iz Mrkonjića u Popovu; Mostarci vjerojatno iz popovskih
Poljica, Brstine iz Ćetoljuba u Hrasnu;
Vukoviće se spominje u Veličanima 1695., a
po vlastitoj su tradiciji iz Vukovića kod Ivanjice). Jedan su dio pravoslavnoga
življa iz Zažablja, Popova i Crne Gore
Mlečani smjestili na Biokovo, u Imotsku i Vrgorsku krajinu, u opustjele turske
kuće. Dio se tih pravoslavaca nastanio u Glavini Donjoj i Krivodolu, a dio ih
se, poput Pucara, koji se spominju kao doseljenici iz Zavojana u metkovskim maticama
iz 18. st., vratio u Neretvu.
Biskup Bijanković govori o oko 1000 pravoslavnih obitelji pristiglih u okolicu
Imotskoga, no brojke u ovome slučaju nisu pouzdane, kao što uporišta nemaju ni naklapanja
o pokatoličenju velikoga broja pravoslavnih obitelji iz Popova.
Uvidom u najstarija sačuvana stanja duša neretvanskih župa, vidimo da je riječ
tek o rijetkim pojedinačnim prelascima.
Štoviše, podatci iz metkovskih matica vrlo su dragocjeni jer iz njih doznajemo
da su u danas isključivo srpskim selima u Popovu polju nekoć živjeli katolici. Tako
je obitelji Ivanišević podrijetlom iz Poljica, Medari su iz Sedlara ili Dračeva
(u Popovu), Grubješe iz Dvrsnice i Sedlara, Galjičići iz Galičića, a
najvjerojatnije su i Gluščevići iz Sedlara. U navedenim se pak selima ne
spominje nijedan katolik u posljednjih 300 godina! Prema podatcima iz matica
jasno je da novopridošlo stanovništvo ne mijenja vjeru po doseljenju. Također
je jasno da glavnina novopridošloga stanovništva potječe iz istočne Hercegovine;
uglavnom iz Popova i Zažablja te nešto iz napuštene Gabele. Zašto je tome tako?
Zašto već u prvome valu naseljavanja nije zabilježen veći broj doseljenika iz
obližnjih sela s desne obale Neretve? Odgovor je poprilično jasan: Neretva je
tekla današnjim starorječjem i prelazak preko obala bio je vrlo težak, gotovo
nemoguć. Koliko je snažna bila ta prirodna prepreka, rječito govori i današnja
razlika između neretvanskih govora na lijevoj i desnoj obali Neretve. U
Vidonjama i Dobranjama, primjerice, zabilježen je tek jedan doseljenik iz
zapadnoga dijela Donjega Poneretavlja. Stariji su metkovski rodovi podrijetlom
iz Zažablja ili Popova: Jeramaz (1734. iz Vidonja), Medar (1734. iz Medarevina,
Vidonje, prije iz Dračeva ili Sedlara), Sočivica (1736. od Franića iz Turkovića
i Hutova), Raič(ević) (1737. iz Hutova; prije sa Strmice, Trebinja), Mandrapa
(1736. iz Hrasna), Ilić (1738. iz Dobranja i Glušaca; prije iz Hutova),
Šijaković (1738.; s Trebinje), Repeše (1738.; iz Cereva), Puljević (1740. iz
Vidonja), Vuica (1740. s Trebinje), Gabrić (1742. nekoć Pačići iz Mravinca u
Dubrovačkom primorju ili s Trebinje), Bukvić (1741. iz Ravnog), Šprlje (1747.
iz Dobranja i Gabele), Martić (1748. sa Zelenikovca, Hutovo), Popovac (1752. iz
Mrkonjića, Popovo), Gutić (1752. iz Kijeva Dola, Popovo), Magzan (1757.;
Volujac kod Trebinja), Mijići (1739. sa Strmice), Vukša (1753. s Trebinje),
Milan (1759. iz Stoca), Bagur (nekoć Paprica; pristigli 1815. iz Cereva),
Bošković (1757. iz Hutova), Baljevac (1760. najvjerojatnije iz Čvaljine u
Popovu gdje postoji toponim Baljevci), Bulum (1760. iz Dobranja, gdje su
starosjedioci), Kljusurići (1781. iz Vidonja; u Vidonje došli iz Stoca). Iz sela
s desne obale Neretve i iz Gabele podrijetlom su rodovi Arbić (s nadimkom
Serapčević koji je zabilježen još 1734.; podrijetlom su iz Gabele), Krvavčević
(1738.; Gabela), Brečić (1746. iz Vida; dio vjerojatno iz Hutova), Jurišinović
(1759. iz Vida gdje su se prezivali Oršulić), Malenica (1760. iz Borovaca),
Vekić (1781. iz Borovaca), Volarević (1767. iz Borovaca), Vranješ (1772. iz
Gabele), Dominiković (1781. iz Otrića). Bilo je i doseljenika iz zapadne
Hercegovine (npr. Vištice iz Veljaka 1769.; Prćavci iz Prćavaca 1752.), Makarskoga
primorja (Vlašići 1740. iz Graca; vjerojatno i Jelaši iz Živogošća), Korčule,
Pelješca i Dubrovačkoga primorja, a s razvojem grada i luke i iz udaljenijih
krajeva.
NEKI STARIJI
METKOVSKI RODOVI
Donosim popis nekih starijih metkovskih rodova s povijesnim potvrdama o
njihovoj nazočnosti na ovim prostorima. Samo se iznošenjem istine i argumentima
može odgovoriti na velikosrpsku propagandu koja je imala neobično jak i poguban
utjecaj kojega mnogi ni danas nisu svjesni. Mnogi pripadnici starosjedilačkih
obitelji iz ovih krajeva kad ih se upita odakle su, odgovaraju da su iz Crne
Gore, iako za to nema potkrepe u dokumentima.
Crnogorci su nakon oslobođenja od Turaka i stvaranja samostalne države u očima
onodobnih Neretvana i Hercegovaca postali junaci. Našim je ljudima laskala bilo
kakva usporedba s Crnogorcima. Tu je činjenicu iskoristila velikosrpska
propaganda ne bi li sve Hrvate istočno od Neretve proglasila Crnogorcima
(odnosno Srbima) katolicima. Na tome je radio i Jevto Dedijer čija je knjiga Hercegovina bila dosta čitana i u našim
stranama. Upravo je spomenuta knjiga najčešći izvor „predaja“ o našim starim
„crnogorskim“ rodovima.
Prezimena su odabrana tako da čitatelj dobije što vjerniju sliku o
metkovskom stanovništvu u 18. i 19. stoljeću. Čitatelj također mora uzeti u
obzir da nisu svi današnji nositelji istoga prezimena istoga podrijetla.
Primjerice, svega je nekoliko obitelji Ilić podrijetlom od prvih metkovskih
Ilića. Ostali su iz Gabele, Vida, Mostara, pa čak i s Visa.
Arbić
Trgovce Arbiće
iz Gabele nalazimo u dubrovačkim spisima. Iz iste su obitelji čak tri svećenika
u 17. i početkom 18. st. Stephanus Blasii Arbich de Gabella preselio
se u Dubrovnik gdje je 1726. upisan u knjige vjenčanih.
Andriju Arbića s nadimkom Serapac nalazimo u metkovskim maticama 1756. Od ovoga
je nadimka nastalo prezime. Izumrli su krajem 19. st.
Bačić/Baće
Spominju se u
maticama rođenih 1737. Isprva
su stanovali na Pologoši. Iz obitelji Bačić potječe trećoredac fra Mijo Bačić,
rođen u Neretvi (1678. – 1765.), najvjerojatnije u Metkoviću. Andriju
Bačića spominje se pak kao posjednika u Vidonjama 1702.
Bagur
Prebjezi su iz
Cereva. Isprva su stanovali u Glušcima. Stojan Bagur s nadimkom Paprica
spominje se u metkovskim maticama 1815..
Upravo se kao Paprice Baguri spominju u maticama krštenih župe Gradac.
Bilan
Spominju se 1736.
u metkovskim maticama. Po
vlastitoj su predaji iz Bosne. Tome ne mora biti tako jer je Matija Bilanić
ubilježen u Zemljišniku odlomka Vidonje iz 1702.
Bošković
Godine 1757.
doselili su se iz Hutova.
Nosili su nadimak Toša. U Hutovu se
Boškovići spominju 1723. U
nedalekim Dobranjama Boškovići s nadimkom Tomičić
upisani su u župske matice 1769. Ova se grana Boškovića doselila iz Orahova
Dola i u izravnom je srodstvu s obitelji Ruđera Boškovića.
Brečić
Doselili su se
1746. iz Vida gdje se spominju u maticama iz 1734. Ondje su došli iz Kočerina u Hercegovini. Kao
pridošlica iz Jezera u opuzenskim se maticama 1733. navodi Mato Brečić. Dotični
se u zapisniku bratovštine sv. Stjepana spominje kao Mato Omanović. Godine 1766.
spominje se prokurator Duje Oman, a njegov je sin upisan 1806. kao Nikola
Brečić Oman. Kako u Hutovu nalazimo
mikrotoponim Omanova šabuša, nedaleko kojega je mikrotoponim Bočinica, za koji postoji predaja da je bio nastanjem Brečićima, vjerojatno
je barem dio neretvanskih Brečića podrijetlom iz Hutova ili je u nekom
razdoblju nastanjivao to selo. Od neretvanskih su Brečića i oni u Glavini
Donjoj kod Imotskoga.
Bukvić
Spominju se
1741. s naznakom podrijetla Hercegovina.
Najvjerojatnije su iz Ravnoga gdje se u maticama spominju od 1709.
Cvitić
Od 1741. žive na
Dubravici i nose nadimak Štruc. Bilo ih je nekoć
i na dubrovačkom području (Gromača, Kliševo).
Ćorić
Napušteni
zaselak Ćorići nalazi se nedaleko Glušaca,
a u samim Glušcima postoji toponim Ćorića
kuk. Ćorići su se naknadno naselili i u Dračevo, gdje su također pravoslavci.
Ondje su vjerojatno došli iz Drijenjana u Popovu.
Dominiković
Prezivali su se
i Tomić, a spominju se kao
doseljenici iz Otrića 1781.,
gdje ih se drži kao starosjedioce. Po obiteljskoj su predaji ondje pristigli s livanjsko-duvanjskoga
područja. Dominikoviće (ali i Tomiće!) nalazimo u selu Komorani kod Livna još
1743., u prvom popisu katoličkih vjernika na području Bosne i Hercegovine.
Drljić
Spominju se u
maticama još 1734. Najvjerojatnije su iz Zagvozda gdje ih se spominje davne
1686. (prezime je naknadno pokraćeno u Drlje).
Živjeli su između današnje Dubravice i Glušaca. Spomen na njih čuva
mikrotoponim Drljića guvnine.
Gabrić
Prethodno su se
prezivali Pače/ Pačić i spominju se
1742. u Glavama iznad današnje
Dubravice. Godine 1756. u metkovskim
se maticama spominje Duje Pačić s nadimkom Gabrić, a od 1771. Gabrić postaje
službeno prezime. Danas u Metkoviću
postoji samo jedna obitelj Pače, a isto se prezime bilježi u Mravinci u
Dubrovačkome primorju, gdje su Pače vjerojatno pristigli kao prebjezi iz Popova.
Gluščević
Rod koji se
spominje 1735. u metkovskim maticama. Po vlastitoj su predaji iz Crne Gore i u
prvo su vrijeme živjeli na području Glušaca. Najvjerojatnije su u Dračevo (gdje
se 1694. kao posjednik spominje Pavao Gluščević) pristigli
iz popovskoga sela Sedlari odakle su u Neretvu, otprilike u isto vrijeme,
pristigli i Medari, koji su ondje bili u srodstvu s rodom Glušci.
Ilić
Ivan i Mileta
Ilić iz Zažablja spominju se 1694. kao posjednici u Osičenoj Međi (današnjoj Osječenici)
kod Hutova. Ivan Ilić naći će se i u
dobranjskom zemljišniku iz 1702. Među posjednicima u Glušcima spominje se 1695.
Andrija Ilić kojemu je s drugim dobranjskim seljacima pripao velik dio
zemljišta na Pologoši pod brdom Kolojanj. Isti se Andrija spominje i kao
posjednik u Putrovu (možda Hutovo, gdje su zabilježeni i u maticama), negdje u
Zažablju. Janju, kći Ilije Ilića iz Dobranja, nalazimo u Kominu 1733. U
Vidonjama se kao posjednici navode Andrija i Nikola Ilić još 1702. Gradačke matice
Iliće bilježe u Hutovu od 1732. do 1770. 1738. prvi se Ilići spominju i u
Dubravici nadomak Metkoviću. Zabilježen je i oblik prezimena Ilijić.
Ivanišević
Spominju se
1780. kao doseljenici iz Popova (zabilježeni su i kao Popovčići), najvjerojatnije
iz popovskih Poljica. Ivaniševići se kao doseljenici iz Hercegovine spominju u
Imotici 1583. i 1587., a koncem 17. st. živjeli su u Glumini.
Ubilježeni su i kao Ivaniši.
Jelaš
Spominju se
1735. u Metkoviću, a u Opuzenu je 1733. zabilježeno doseljenje jednoga
Jelaševića iz Gabele. Prezime
je često u Makarskome primorju (Živogošće).
Jeramaz
Podrijetlom su
od Crnčevića, najstarijeg prezimena zabilježenog u Vidonjama (zaselak Zarncevichi davne 1639. u svome pohodu
bilježi biskup Resti misleći pritom na vidonjsku Bresticu). Po
legendi su starinom iz Rijeke Crnojevića (navodno su se prije i prezivali
Crnojević) odakle su tri brata stigla u Podvode kod Brestice. Postojala je u
prošlosti i potvrda obiteljske predaje: popis je svojih imanja u staroj
postojbini Stipe Jeramaz iz Metkovića poslao crnogorskom knezu. Dio se Crnčevića
zarana preselio u Metković gdje su dobili nadimak Jaramaz (tur. yaramaz 'nevaljalac'; jaramazima su nazivani kršćani
koji su prividno prihvaćali islam, a privatno čuvali staru vjeru), što im je
postalo prezime 1734. (danas se bilježi i kao Jeramaz). Crnčevići su s Krčevina (Vidonje) imali nadimak Janjić koji je od 1805. postao prezime
(izumrli su 70-ih godina prošloga stoljeća).
Jurišin
Godine 1759.
spominju se u Metkoviću kao doseljenici iz Vida gdje su se prezivali Oršulić i gdje se spominju u maticama
1738., a
drže se starosjediocima.
Kljusurić
Prvi put se
spominju na Dubravici 1788. s nadimkom Ćelić. Početkom
18. st. (1702. g.) u vidonjskom zemljišniku spominje se Marko Kusurović čije se
prezime dovodi u vezu s Kljusurićima. Upravo
su se iz Vidonja Kljusurići preselili na Dubravicu.
Krvavac
Pristigli su u
prvoj polovici 18. st. iz Gabele gdje ih se spominje u popisu fra Pavla
Dragičevića iz 1742.
Nalazimo ih i u Stanju duša župe Hrasno iz
1792. u Doljanima.
Lalić
Riječ je o
jednoj od starijih neretvanskih obitelji koja se spominje u metkovskim maticama
još 1734. Još je ranije (1702.) kao posjednik u
Vidonjama zabilježen Mitar Lalić. Obraćenik
s islama na kršćanstvo Nikola Lalić upisan je u Stanje duša župe Opuzen 1733. U
Čepikućama se u drugoj polovici 18. st. spominje Grgo Lalić.
Magzan
U prvim se upisima
u metkovskim maticama iz 1757. pišu kao Mazgan. Vjerojatno su
podrijetlom iz Volujca kod Trebinja gdje se 1694. spominje Sladoje Magazinović.
Malenica
Grgurinovići, s
nadimkom Malenica /Manenica, spominju se kao doseljenici iz Borovaca u
metkovskim maticama 1760. godine. U Borovcima je kao posjednik, u uvali Duboka,
1704. naveden Marko Grgurinović, a iste se godine jedan Grgurinović spominje
kao posjednik u Bristi. Osim Manenica od njih su i Kešine koji su, kao
Grgurinovići, navedeni u župskim maticama u Vidu 1751.
Starinom su iz Zvirića.
Martić
U metkovskim se
maticama navode 1748. Jedan
su od najstarijih hrvatskih katoličkih rodova u ovim krajevima. Još se 1278.
spominje Vratislav Martić kojega s Dobromirom Toplićem tuži dubrovački trgovac
Marin Kišelj da ga je opljačkao na putu za Drijevu. Martiće kao junake iz
Kandijskoga rata (1645. − 1669.) opjeva i Kačić.
1695. Mlečani dodjeljuju harambaši Luki Martiću i njegovu bratu Marku posjede na
Zelenikovcu, a 1702. Mato Martić
dobiva od Mlečana posjede u Vidonjama.
Medar
U popisu
posjednika u Dobranjama 1702. spominju se Petar, Ivan i Vido Medar. Vjerojatno
je po njima nazvan zaselak Medarevine nedaleko
Bijelog Vira, a u Dobranjama postoje njive Medaruše.
Medari se već 1734. spominju u Metkoviću (vjerojatno u Dubravici gdje postoji Medarov do). Medara ima u Sedlarima i Dračevu u Popovu (iz Popova
najvjerojatnije potječu neretvanski Medari, a u Popovu su oni danas
pravoslavci) te u Stocu (gdje su muslimani).
Merdžan
Pristigli su na
Dubravicu početkom 19. st. iz Popova. Ondje ih se spominje u Strmici 1708. i
poslije u Veljoj Međi, odakle ih se dio preselio na Bivolje Brdo i u Gnjilišta. Živjeli su i na Umetaljci, brdu između Metkovića, Dubravice i Glušaca.
Mijić
Stjepan Mihić
dobio je 1694. od Mlečana posjed u Doljanima. Vjerojatno su se neki od njegovih
potomaka preselili na Dubravicu gdje se spominju u maticama 1739. Radovan
Jerković navodi da su iz Popova. U
Strmici, u župi Trebinja, Mihići se spominju od 1709., a
iste godine prelaze u Trnčinu gdje su upisivani kao Mihići, Džamarije (od
1709.) i Talajići (upisi iz 1714. i 1715.). Bilo
ih je i u Gracu (kod Neuma) gdje i danas postoji toponim Mijića/ Mihića polje.
Milan
Paško Milan s
nadimkom Deronja spominje se u
metkovskim maticama 1802.
Milani (Milanovići) iz Stoca doselili su se u Metković 1759.
Očito je riječ o jednome od starijih rodova na ovim prostorima. Naime, Juraj
Milanović spominje se 1371. u Stonu, Radonja Milanović 1434. u Drijevima, a
1498. u Liscu, Ošljem i Smokovljanima. Ovi
su Milani u krvnom srodstvu s Milanima potomcima Jurja Grubišića koji je 1786.
promijenio prezime u Milan jer mu se tako prezivala mati. Ti
su pak Milani potomci Save Grubješića, Metkovca kojemu je mletački providur
1694. dodijelio zemlje u Gabeli.
Vjerojatno su i Grubješići iz Popova. Ondje se u Dvrsnici i Sedlarima spominje
prezime Grubješa.
Mornarić
Doselili su se u
2. polovici 18. st. Isprva su stanovali na Pologoši. Podrijetlom su od stare
zažapske obitelji Mrnar(ev)ić koje Kačić spominje u pjesmi Od Stipana Kristića i njegovi svatova. Kao Mrnarevići spominju se u
maticama župe Lisac u Dubrovačkome primorju 1646. (Petar Mrnarević, Stojanov,
koji se doselio s Trebinje), Mrnareviće
katolike iz Ravnoga nalazimo kao iseljenike u Dubrovniku već 1668. U
gradačkom se zaseoku Dobrovo 1695. kao posjednik spominje Petar Mrnarević.
Danas su metkovski Mornarići pravoslavci, ali kako jedna od mjesnih predaja
kaže da su upravo oni odabrali mjesto na kojemu je izgrađena prva crkva sv.
Ilije (početkom 18. st.) i s obzirom na to da su u lisačkim i ravanjskim
maticama zabilježeni kao katolici, ostaje pitanje jesu li to bili i pri
doseljenju.
Popovac
Kao pridošlice
iz Glušaca spominju se 1752.
Ondje su se najvjerojatnije doselili iz Mrkonjića u Popovu. Zanimljivo je da su
u Mrkonjiće pristigli iz Trnčine (Dedijer
navodi da su u Mrkonjiće stigli iz Vlaške rudine, a ona se nalazi upravo iznad
Trnčine). Popovci su inače upisivani u gradačke matice od 1732. do 1777. u Hutovu i Dobrovu s nadimkom Trnčanin.
Kako u Trnčini nikada nije bilo pravoslavaca, očito su u pravoslavnom okruženju
u Mrkonjićima dotadašnji katolici postali pravoslavci i
kao pravoslavci se naselili u Glušce pa u Metković. Popovci su kao katolici
živjeli na počiteljskom području, u Glamočevicama
(Brštanik, Dubrave) 1792. i u
Plini, na desnoj obali Neretve.
Puljević
Godine 1740. spominju
se u metkovskim maticama. U
Metković su pristigli iz Vidonja (ondje postoji mikrotoponim Puljevića glavica).
Raič
U Kačićevoj pjesmi
Od vitezova neretvanskih spominje se
Raič-arambaša iz Metkovića. Na brdu Popina
iznad Doljana postoji
mikrotoponim Raiča ograde. U
metkovskim su maticama zabilježeni od
1734. Miho
Raičev iz Strmice spominje se 1645. u maticama župe Lisac, a u Ošljem je 1683.
zabilježena udaja jedne Hutovke Rajčevićke.
Repeša
U Metkoviću su
upisani u matice 1742.
Vjerojatno su iz Cereva gdje se 1732. krsti Ivan, sin Nikole i Mande Repeša.
Nakon što je jedan dio obitelji (koji je donedavna živio u Dubravici iznad
Sjekosa) islamiziran, Repeše katolici u Hercegovini mijenjaju prezime u Menalo,
dok u Metkoviću ostavljaju staro prezime.
Sočivica
Metkovcu Tomi
Sočivici dodijeljeni su 1694. posjedi u Gabeli,
a 1736. Sočivice su prvi put ubilježeni u metkovske matice.
Zabilježeni su i kao Franić / Vranić.
Možda ih je moguće povezati s Franićima iz Turkovića u Popovu, a koje se
povezuje s popovskim Žilićima (njih pak nalazimo u Popovu još 1372.).
Postoji predaja da je među njima bilo hajduka i da su neki otišli dublje u BiH.
Možda se upravo potomci nekog od neretvanskih Sočivica spominju u selu Bila kod
Livna u popisu katolika što ga je 1768. učinio fra Marijan Bogdanović.
Sprčić/Šprlje
Godine 1761. u
Dobranje se iz Domanovića doselio Mijo Sprčić. U Habatnicama kod stolačkoga
Kruševa Sprčići se spominju 1726. Zanimljiv je podatak da je izvjesna Kata čak
pet puta upisana u gradačke matice, i to svaki put s drugim prezimenom 1728.
kao kći Mate Grgurevića, 1729. kao Kata Sprčić, 1737. kao Kata Šprljić, 1740.
kao Kata Grgurević, a 1750. kao Kata Soče. Antu i Savu Grgurevića nalazimo među
posjednicima u Doljanima i Dračevu 1694., a poslije i u Opuzenu. Soče žive u
Vidonjama odakle su otišli u Opuzen i Metković. Šprlje, Šprljiniće i Šprljiće
bilježe i metkovske matice kao doseljenike iz Gabele u prvoj polovici 18. st.
Oblik Šprljčić zabilježen je u
slivanjskim maticama 1741., a u dobranjskim 1802.
Stipurina/Šćepurina
Među
posjednicima u Glušcima i Oraškoj luci 1702. nalazimo Ivana Stipurinovića, a
oblik Šćepurina zabilježen je u župskim maticama 1771. Fra Blaž Stipurinović
„iz Zažablja“ bio je živ oderan u Stocu 1596. U Dobranjama postoji toponim Stipurinovića kraj pa je fra Blaž
vjerojatno bio Dobranjac.
Vekić
Pristigli su iz
Borovaca 1780. Iznad ceste od Dubravice prema Glušcima i danas postoji
mikrotoponim Vekića masline. Iz
Metkovića se jedna obitelj preselila u prvoj polovici 19. st. u Doljane. U
Borovcima se Vekići spominju među posjednicima iz 1704., a
po vlastitoj su tradiciji iz Kozičkih Poljica.
Veraja
Godine 1702. u popisu
se posjednika u Dobranjama spominju Ivan i Rade Verajić. Veraje se u dobranjskim
maticama selu spominje tek 1805. Razlog bi tome mogle biti lokalne razmirice
zbog kojih se jedan dio Veraja, danas s nadimkom Pole, preselio na Orah iznad
Glušaca (ondje i danas živi jedna dvočlana obitelj), a drugi dio na Parile i Rep pred Metkovićem. Po predaji su dva brata došla na dobranjsko Bobovište
iz Bijeloga Polja u Crnoj Gori odakle je jedan prešao u Čapljinu. Donedavna su
u Klepcima živjeli Veraje pravoslavci.
Volarević
Starosjedioci u
Borovcima pristigli u Metković 1767.
Prema jednoj od predaja pristigli su iz Ravnih kotara (iz Benkovca), a ima ih i
u Predgrađu kod Ljubuškog.
Vranješ
Doselili su se
iz Gabele u 2. polovici 18. st. Zabilježeni su i kao Vranjoš.
Vuica
Upisivani su kao
Vuičići od prvoga upisa 1740. do 1804. Podrijetlom
su od Batina s Trebinje koji se od 1710. ondje bilježe i kao Batine i kao
Vuičići. Toma Vuičić dobio je od
Mlečana zemlje u Doljanima 1694. U
početku su stanovali u zaselku Bajamine,
u Glavama, nedaleko Dubravice.
Vukša
Spominju se 1753. I
njihovo podrijetlo treba tražiti u Popovu, u Gornjoj Trebinji. Ondje se spominju
1713., a Marija Vukšina
zabilježena je u maticama župe Lisac kao pridošlica s Trebinje, 1658.
UMJESTO
ZAKLJUČKA
Pišući ovaj rad osjećao sam strahovitu odgovornost. Svjestan propagande
kojoj smo bili izloženi u proteklih stotinjak godina, njezina učinka na naše
stanovništvo i lokalnih animoziteta, odlučio sam se na sve to pokušati
odgovoriti snagom argumenta ma koliko se
to kosilo s nekim našim uvriježenim mnijenjima. Upravo je i organizatora
Neretvanskih susreta (Hrvatske kulturne zaklade i gospodina Stjepana Šešelja
osobno) širenje "duhovnoga neretvanskoga prostora", a istom mišlju
vođeni naši su pretci nadilazili skučenost vlastitih skromnih domova i sanjali
bolju budućnost. Metković je nakon
oslobađanja Neretve od Turaka postao vrlo privlačan za stanovništvo iz susjedne
Hercegovine. Bijegom preko vlaškog
jendeka (bilo to od Kljenka prema Glušcima, od Srijeteža prema Dobranjama,
od Oskrušnice preko Galovića u Vidonje, iz Bijače na Dragoviju, iz Crvenoga
Grma na Prolog) mnogi su spasili vlastitu glavu, tim su putem u Neretvu
pristigli bliski rođaci Ruđera Boškovića, tim su putem bježale izbjeglice za
Hercegovačkog ustanka, na taj je način u Neretvu dospio i Stojan Vučičević, a
svjedoci smo da se povijest ponovila i za Domovinskoga rata. Naši su stari, baš
kao i don Mihovil Pavlinović, bili ponosni na svoje podrijetlo i svjesni
pogubnosti zatvaranja u vlastito dvorište. Možemo li i mi biti jednako mudri?