povijest

Grad na povijesnoj vjetrometini

antika | sred. vijek | narodni preporod | XX. st. | spomenička baština

Metković se prvi put spominje 1422. u jednom spisu koji se čuva u dubrovačkom arhivu: flumaria Narrenti subtus Metchovich (...na rijeci Neretvi pod Metkovićem). Sudeći po arheološkim nalazima na brdu Predolcu, neposredno do grada, život je u njemu otpočeo još u pretpovijesno doba. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji u donjem toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. O njima  svjedoče mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima. U četvrtom stoljeću pr. Kr. stari Grci počeli su kolonizirati jadranske otoke i obalu, pa su zbog zgodna položaja utemeljili emporij (luku), tri kilometra sjeverozapadno od Metkovića. Bila je to u antici daleko poznata Narona, današnji Vid. Njezini su žitelji  trgovali s Ilirima u unutrašnjosti, prodavajući im oružje, posuđe, nakit i odjeću. Dobar strateški i komunikacijski položaj Narone uvidjeli su i Rimljani, koji su blizu nje podigli vojni tabor (možda u Mogorjelu kod Čapljine ?) za ratovanje protiv Ilira. Narona je vjerojatno za cara Augusta postala kolonija (Colonia Iulia Narona) i upravno središte (conventus Naronitanus). Devedesetih godina 20. st. u središtu Vida otkopani  su ostaci hrama na glavnome trgu (Augusteum), u kojemu je pronađeno 16 kipova bogova i božica, svi bez glava – kršćanska osveta, među kojima se ističe gotovo tri metra visoki kip divinizirana Augusta u carskoj odori. Kako je Narona bila biskupijsko središte, u njoj je pronađeno više starokršćanskih bazilika, od čega je vrijedna spomena dobro očuvana krstionica u bazilici na mjestu današnje crkve Sv. Vida.

U ranom srednjem vijeku Poneretavlje su naselila slavenska i hrvatska plemena. Od Cetine do Neretve uzdiže se čuvena Paganija, zemlja nekrštenih gusara, kako nas u  10. st. izvješćuje bizantski car Konstantin Porfirogenet. Mlečani su jedno vrijeme plaćali Neretvanima danak za slobodnu plovidbu uz njihovu obalu. Vjeruje se da je hrvatski knez Domagoj podrijetlom bio Neretvanin.  Mletački kroničar zove ga "pessimus dux Slavorum". U 14. st. u dolinu Neretve spustili su se bosanski vladari, ponajprije Stjepan II. Kotromanić, pa kralj Tvrtko, pa herceg Stjepan Vukčić Kosača, pa knezovi Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići... Na puk smjerni nalegoše krajem 15. st. Turci. I danas blizu Metkovića nauzgor stoji moćna Norinska kula, o kojoj pjeva Andrija Kačić Miošić.

Ulogu Narone preuzela je luka Drijeva, vjerojatno na desnoj obali Neretve blizu današnje Gabele. Drijeva su bila veliko trgovište svakojake robe, od sukna i voska do soli i začina, ali i robova. Često se spominje u zapisima dubrovačkih notara. Blizu Drijeva na povijesnu pozornicu u 15. st.  stupa i Metković, doduše kao maleno naselje bez velika značenja. Vjerojatno su njegov rast usporili Turci koji osvajaju Poneretavlje. Za njihove vlasti (1494. – 1685.) Metković se  ne spominje. Na zemljovidu prvi ga je zabilježio mletački kartograf Jacopo Gastaldi 1570. Glavna uloga bila je namijenjena susjednoj Gabeli, te Opuzenu i Kuli Norinskoj. Ta dva stoljeća ispunjena su čestim sukobima Turaka i Mlečana. Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je granica između Turske carevine i Mletačke Republike (vidi dolje zemljovid iz 1787.).

Mlečani su minirali i napustili Gabelu i osnovali neretvansku luku u Metkoviću na predjelu Unka. Metković se našao u kotaru Neretva, na čijem se čelu nalazio nadintendant sa sjedištem u Opuzenu. Naselje se polagano razvijalo, postajući središte poljodjelstva, stočarstva, lova i ribolova. Sredinom 18. st. Metković je imao oko četiristo duša. Nakon propasti Mletačke Republike za kratkotrajne francuske uprave došlo je do gradnje tzv. Napoleonove ceste (u narodu zvane francuskom i Marmontovom), čime je poraslo strateško i trgovačko značenje Metkovića. Upravo u to doba 1812. postao je općinsko središte za naselja na lijevoj obali Neretve. Ipak, istinski razvoj Metkovića otpočinje za vrijeme druge austrijske uprave. Lučki ured utemeljen je 1823. kao prva državna ustanova, a 1849. otvara se i poštanski ured. Izgradnjom cesta Mostar – Metković i Mostar – Sarajevo, Metković, čije pučanstvo je naraslo preko tisuću, postaje trgovačko i lučko naselje s razvijenim obrtom i ugostiteljstvom. Grad se širi od podnožja brda Predolca prema riječnoj dolini. Novosagrađena cesta postala je istodobno glavna gradska ulica.

Val novih političkih promjena nakon autonomaša 1870. doveo je na vlast u Metkoviću narodnjake. Buđenju hrvatske nacionalne svijesti pomoglo je utemeljenje Hrvatske narodne čitaonice, koja će postati stožerom kulturne preobrazbe. U gradu se otvaraju zadruge, bankarske, brodarske  i osiguravateljske ispostave. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. razvoj Metkovića postao je još brži. Obavlja se meliorizacija neretvanskih močvara i regulacija rijeke za sigurniju plovidbu. Nakon puštanja željezničke pruge Metković – Mostar, pa Mostar – Sarajevo, sagrađen je i 1895. željeznički most. Grad se širi i na desnoj obali Neretve.

U Prvom svjetskom ratu i nakon njega gospodarski zamah u Poneretavlju donekle stagnira. Ipak, metkovska luka postaje značajnim trgovinskim središtem (po prometu odmah nakon Sušaka). Prema popisu pučanstva 1931. Metković je imao gotovo tri tisuće žitelja. Širi se trgovački i ugostiteljski obrt, djeluje Gradska glazba, grad ima dvije kinodvorane, hotel "Zagreb", gradski park, Turističko društvo, carinarnice, duhansku, veterinarsku i zdravstvenu stanicu, pučku i građansku školu i mnoge upravne zgrade. Šaputa se i o postojanju nekoliko javnih kuća, što nije neobično s obzirom na jaki lučki promet.

U Drugome svjetskom ratu Metković su više puta bombardirali saveznički zrakoplovi, pa je kraj rata dočekao u ruševnu stanju. U doba FNRJ i SFRJ Metković je postupno napredovao na gospodarskom, kulturnom, prosvjetnom i športskom planu, dok je imao poteškoća u razvoju političke demokracije. Godine 1971. Matica hrvatska bila je nositelj hrvatskoga političkog proljeća, koje je ugušeno policijskom presijom, pritiscima i zatvorskim kaznama glavnih članova. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku Metković je 1991. – 1992. bio više puta bombardiran iz zrakoplova i topničkoga oružja. Glavne borbe za oslobođenje Jadrana i Južne Hrvatske iznijeli su pripadnici 116. brigade Hrvatske vojske. U zadnjem desetljeću nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske  Metković nastavlja svoj urbani rast.

Radoslav Dodig

Spomenička baština

Burna i bogata prošlost neretvanske doline ostavila je iza sebe brojne spomenike. Najdra-gocjeniji spomenik iz predantičkog perioda, uz brojne grobne gomile i gradine, je nalaz ukrasne figure jelena, vjerojatno iz željeznog doba, koji se danas čuva u muzeju u Oxfordu. Na prisustvo Grka podsjećaju dva fragmenta mramornog reljefa s prikazima plesačica iz II st. pr. Kr. Ostaci rimske vlasti u dolini su najbrojniji. Osim Narone sa svojim forumom i augusteumom, kao jedinstvenom cjelinom, tu su i razni pokretni i nepokretni spomenici: nalazi vila rustica, mozaici, skulpture. Boga-ta je i ranokršćanska sakralna baština. Do danas su iskopani ostaci čak pet ranokršćanskih bazilika u Naroni. Najinteresantnija je bazilika ispod današnje crkve Sv. Vida, uz koju se nalazi i ranokršćanski baptisterij - krstionica iz 5 st., s izvanredno očuvanim osmerokutnim krsnim zdencem. Zanimljiva je i bazilika "na Popričici" s nalazom prekrasnog oltarnog pluteja s prikazom dva pauna i kaležom, simbol euharistije. Iz vremena Neretvanske kneževine preostale su brojne tvrđave od kojih su najznačajnije: Posrednica, Koš, Brštanik, danas prepuštene nebrizi i zubu vremena. Brojni su i kameni nadgrobni spomenici - stećci, a najveća nekropola je u selu Slivno. Stare crkve, koje se spominju u pisanim izvorima srušili su Turci ili su krajem prošlog stoljeća zamijenjene novima. Iz turskih vremena ostala je utvrda Smrdan-grad i monumentalna višekatna Kula Norinska (na slici desno). Izgrađena na ušću rječice Norin u Neretvu početkom 16. st., kula je služila kao branič protiv upada venecijanskih brodova u dolinu. U vojne svrhe korištena je do 19. st. kad je pretvorena u vjetrenjaču. Nažalost, zarastao u bršljan, danas ovaj vrijedni spomenik propada. Zbog čestih ratova i blizine granice nije preostao ni jedan značajniji građevni spomenik iz doba Venecije. Krajem 19. st. grade se župne crkve u Metkoviću i Opuzenu. Crkva Sv. Ilije u Metkoviću 1874. u neoromaničkom stilu, a crkva Sv. Stjepana u Opuzenu 1883. Zanimljivo je da je crkvene mramorne oltare obiju crkava radila majstorska radionica Bilinić iz Splita u kojoj je naukovanje započeo i čuveni kipar Ivan Meštrović. Jedan rani Meštrovićev rad, nadgrobni spomenik, križ s vijencem, nalazi se na metkovskom groblju Sv. Ivana. Kao spomen na slavnu pomorsku prošlost Neretvana u selu Vid podignuta je spomenik "Domagojevi strijelci" rad akademskog kipara Stjepana Skoke. Neretva je svojom ljepotom oduvijek privlačila i bivala inspiracijom za djela mnogih hrvatskih umjetnika poput Becića, Motike...

 

Pročitajte

Podrijetlo naziva Neretva

Metkovsko stanovništvo u doba javnoga djelovanja don Mihovila Pavlinovića

Nacrt za vidonjsku antroponimiju

Grad Vratar i njegovi gospodari

Željeznica

14.06.1885. Mostar-Metković

1.8.1891. Sarajevo-Metković

25.11.1942. Metković-Ploče

Kako se gradila pruga

Posljednje putovanje Ćire

Poginuli hrvatski branitelji

Granica! A, što je to granica?

Tu riječ granica čuo sam sredinom pedesetih, kada me otac na biciklu vozio u Metković za blagdan sv. Ilije.

više..

Dr. Ivan Jurić