Metković

Iako se zasigurno odavna znalo da se na mjestu današnje crkvice Sv. Vida u Vidu nekada nalazila velika starokršćanska bazilika prva istraživanja počet će tek sedamdesetih godina XX. st. Možemo špekulirati kako ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji nije bilo sluha za hrvatsku spomeničku baštinu, još k tome i kršćansku.

Prva istraživanja proveo je 1972. Nenad Cambi iz Arheološkog Muzeja u Splitu. Nastavak je uslijedio tek 1990. i 1993. kada je pod vodstvom Emilija Marina istražen cijeli lokalitet. U javnosti je naročito odjeknulo otkriće krstionice (1992.) sa dobro očuvanim krsnim zdencem. Arheolozima su posao ometale nepovoljne vremenske prilike te neriješeni vlasnički odnosi koji su dijelom sprječavali iskapanja. Usporedo sa istraživanjima starokršćanske bazilike tekla je i obnova crkve Sv. Vida izgrađene većim dijelom na temeljima bazilike. Iako je na lokalitetu pronađeno relativno malo predmeta koji su često bili u izmiješanim slojevima došlo se do nekih značajnih odgovora. Strokršćanska Narona je pred svoju propast imala tri bazilike, ovu koja je istražena i takozvane baziliku u Erešovim barama i baziliku u vodovodu. Naziv prve je jasan, a druga je ime dobila po novobarbarskom činu prokapanja trase regionalnog vodovoda Neretva-Pelješac-Korčula kada je bagerima prokrčen put kroz vlastito povijesno naslijeđe. No, ništa novoga.

Dok je bazilika u Erešovim barama (na slici gore) djelomično otkopana, bazilika u vodovodu je zatrpana (ponovno vlasnički odnosi) i na sigurnome čeka bolja vremena.

Bazilika na mjestu sadašnje crkve Sv. Vida izgrađena je u V. st., a po tlocrtu ostataka temelja dade se rekonstruirati i njezin izgled za kojeg stručnjaci kažu da je jako utjecao na oblik crkava građenih u to doba po Bosni i Hercegovini koja je tada bila u sklopu provincije Dalmacije. Sve to govori o značaju koji je na ovim prostorima imala Narona.

Na slici dolje mogu se vidjeti istraženi temelji bazilike sa sivo ucrtanim tlocrtom crkve Sv. Vida. Bazilika je bila jednobrodna, dimenzija 25x30 m. sa polukružnom apsidom na istoku i narteksom na zapadu. Aneksi na sjeveru i jugu davali su joj izvana privid crkve sa tri lađe.

Unutar sjevernog aneksa (sada sjeverno od crkvice Sv. Vida) otkriven je 1992. starokršćanski baptisterij sa osmerokutnim zdencem koji je ostao u dobru stanju. Zdenac dubine 115 cm ima dva stubišta u smjeru sjever-jug. Unutrašnjost zdenca je ožbukana sa vrlo kvalitetnim imitacijama mramora karakterističnih za to doba. Zdenac je značajan po tome što se radi o jedinom poznatom krsnom zdencu u Dalmaciji koji je oslikan raznobojnim mramorom. Kako su pronađeni i ulomci stupa ciborija (dolje lijevo) moguće je zamisliti njegov vjerojatni izgled (dolje).

Krstionički kompleks sastojao se od tri dijela, što odgovara trima fazama obreda krštenja: odlaganju odjeće i egzorcizmu, uranjanju u vodu i krštenju te oblačenju bijele odjeće i sv. potvrdi. Mogući smjer kretanja novokrštenika prikazan je na slici dolje.

Krsni zdenac koji je zbog niska i vodoplavna tla morao ostati pod zemljom, i njegova replika (desno)

Ova istraživanja riješila su još jedno pitanje. Radi se o starosti sadašnje crkvice Sv. Vida. Potvrde o naronitanskoj biskupiji imamo sa crkvenih sabora u Saloni 530. i 533. Biskupija je graničila sa salonitanskom i epidaurskom biskupijom, ali je nekoliko godina kasnije između nje i salonitanske osnovana nova biskupija sa sjedištem u današnjoj Makarskoj što može biti naznaka opadanja važnosti Narone. Je li crkva preživjela provale tijekom velike seobe ne zna se. Moguće je da su u njoj ostali redovnici koji su nastavili širiti kršćanstvo među pridošlim Hrvatima. Kad bi se radilo o kontinuitetu djelovanja do srednjeg vijeka onda bi na lokalitetu moralo biti pronađeno više predmeta iz tog razdoblja. Kako god bilo i što se događalo tijekom najmračnijeg razdoblja ranog srednjeg vijeka ne utječe na pretpostavku o prestanku djelovanja ove crkve sve do srednjeg vijeka. Ključ leži u srednjovjekovnom groblju iz XIV. i XV. st. koje je djelomično istraženo početkom sedamdesetih prošlog stoljeća, a sada u potpunosti.

Osim antropoloških potvrda o starosti groblja, sam razmještaj grobova (vidi gore) odbacuje mogućnost da su bazilika, a ni sadašnja crkva bile ujedno i grobljanske crkve, tj. da su ukopi obavljani tijekom aktivnog postojanja crkava. Iz priložene slike jasno se vidi nered pri odabiru mjesta ukopa koje se nikako ne može povezati sa arhitekturom bilo koje crkve. Stoga se nameće zaključak da je groblje nastalo na razvalinama bazilike kada je sjećanje na nju već potpuno nestalo. Isto tako "nova" crkva je mogla biti izgrađena na temeljima stare kada je potpuno izblijedio spomen na ukopane u srednjovjekovnom groblju. Porastom turske opasnosti lokalno stanovništvo moglo je napustiti svoje nastambe u Vidu čime je groblje izgubilo funkciju. Napušteno mjesto mogli su naseliti prebjezi sa turskog područja kojima ovi zapušteni, a možda i poplavama zatrpani, grobovi nisu ništa značili. Pridošlice su temelje stare bazilike izabrale za logično mjesto gradnje nove crkve. Ako je crkva građena nakon što su se Turci početkom 16. stoljeća utvrdili u Kuli Norinskoj, nekoliko kilometara od Vida, graditelji crkve Sv. Vida morali su i pravno iskoristiti temelje stare crkve, jer je turski zakon zabranjivao podizanje novih crkava na mjestima gdje ih prije nije bilo. Možda je upravo to bilo presudno u odabiru lokacije. Dimenzije i izvedba nove crkve govore o skromnim mogućnostima investitora i graditelja.